Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite kako jedete u restoranu u nekoj od Evropskih prijestonica i ne znate lokalni jezik. Konobar priča nešto malo engleskog i na kraju, koristeći se rukama i nogama uspijete naručiti nešto što ste prepoznali na meniju, pojedete i platite. A sad zamislite da ste zalutali u džungli i na kraju izgladnjeli naletite na amazonsko selo. Domoroci nemaju pojma šta da misle o vama. Ispuštate zvuke žvakanja za koje misle da je neki primitivni jezik. Kad podignete ruke u znak predaje, misle da želite da ih napadnete. Komuniciranje bez zajedničkog konteksta je teško. Na primjer, radioaktivna mjesta moraju ostati napuštena desecima hiljada godina; međutim, budući da je engleski jezik od prije samo 1000 godina nerazumljiv većini današnjih govornika, nuklearne agencije su se namučile da naprave upozorenja za nuklearni otpad. Za to zadužene komisije su iznašle sva moguća rješenja, od ogromnih betonskih šiljaka, slike "Vrisak" Edvarda Muncha, do biljaka genetski izmijenjenih da dramatično poplave. Ništa od toga nije zagarantovano efikasno u budućnosti. Neki od ljudi koji su radili na tim porukama za odlagališta otpada učestvovali su još i u većem izazovu: komunikaciji sa vanzemaljskim životom. To je tema knjige "Vanzemaljski jezici", autora Daniela Oberhausa, novinara revije Wired. Ne znamo ništa o tome kako vanzemaljci primaju informacije. Na dvije ploče poslane ranih 1970. u sondama Pioneer 10 i 11, prikazana su gola ljudska bića i gruba mapa na kojoj se nalazi Zemlja - osnovne stvari, ali čak i to temelji na pretpostavci da vanzemaljci vide. Mogućnost da neko pronađe takvu letjelicu je beskonačno mala - veća je vjerovatnoća da ćemo kontakt uspostaviti putem radio-valova koji sa Zemlje putuju brzinom svjetlosti. Međutim, baš kao što radio prijemnici na Zemlji moraju biti podešeni na pravu frekvenciju, isto važi i za vanzemaljske prijemnike. Kako da vanzemaljci pronađu pravu frekvenciju? Ploča u sondi Pioneer nagovještava odgovor u obliku osnovnog dijagrama atoma vodika, čija se magnetna polarizacija preokreće frekvencijom od 1.420 MHz. Budući da je vodik najrasprostranjeniji element u svemiru, nadamo se da će ta skica poslužiti kao broj telefona. |