ProZ.com translation contests »
25th translation contest: "Alien first impressions" » English to Bosnian » Entry #31745


Source text in English

Translation #31745

Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.

Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.

Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.

Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number.
Zamislite da večerate u glavnom gradu neke evropske zemlje čiji jezik ne govorite. Konobar tek natuca engleski, ali nekako ipak uspijevate da naručite neko jelo s menija koje ste prepoznali, pojedete i platite. Potom zamislite da nakon izleta koji je krenuo po zlu, posve izgladnjeli, nabasate na selo u Amazonskoj džungli. Njegovi stanovnici nemaju pojma tko ili što ste. Oponašate zvuke žvakanja, a oni ih pogrešno protumače kao vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke da im date do znanja da se predajete, oni pomisle da ćete ih napasti.

Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Naprimjer, mjesta zagađena radijacijom trebalo bi ostaviti na miru desecima hiljada godina; ipak, s obzirom na to da je engleski jezik otprije svega 1000 godina danas nerazumljiv većini njegovih savremenih govornika, agencije za nuklearni otpad bile su na mukama kako izraditi upozorenja koja takav otpad prate. Za to zadužene komisije predlagale su sve, od visokih betonskih šiljaka i „Vriska” Edvarda Muncha do genetski modifikovanih biljaka upozoravajuće plave boje. Ništa od navedenog ne garantuje prevladavanje svih izazova koje donosi budućnost.

Među ljudima koji su se bavili upozorenjima o radioaktivnom otpadu bilo je i onih koji su bili dijelom još većeg izazova: komunikacije s vanzemaljskim životom. To je tema djela „Vanzemaljski jezici”, nove knjige Daniela Oberhausa, novinara časopisa Wired.

Ne znamo ništa o tome kako bi vanzemaljska bića mogla da prikupljaju informacije. Par ploča poslanih početkom 1970-ih u dvama svemirskim letjelicama, Pioneeru 10 i 11, prikazuje naga ljudska bića i grubu kartu za lociranje Zemlje u svemiru – osnovne stvari, no čak se i time pretpostavlja da vanzemaljci posjeduju organ vida. Budući da takve letjelice imaju tek beskrajno male šanse da budu otkrivene, vjerovatnije je da će eventualni kontakt da bude uspostavljen zahvaljujući radijskim signalima sa Zemlje koji putuju brzinom svjetlosti. Ipak, kao što zemaljski radio mora da bude podešen na pravu frekvenciju, isto će tako morati da bude i onaj međuzvjezdani. Kako vanzemaljci mogu da nađu ispravnu frekvenciju? Pioneerova ploča daje im putokaz u obliku osnovnog dijagrama atoma vodika, čiji se magnetski polaritet prevrće u redovitim intervalima, uz frekvenciju od 1420 MHz. Kako je vodik najčešći element u svemiru, postoji nada da bi ova skica mogla da posluži kao neka vrsta telefonskog broja.


Discuss this entry