Heathrow Airport is one of the few places in England you can be sure of seeing a gun. These guns are carried by policemen in short-sleeved shirts and black flak-jackets, alert for terrorists about to blow up Tie-Rack. They are unlikely to confront me directly, but if they do I shall tell them the truth. I shall state my business. I’m planning to stop at Heathrow Airport until I see someone I know. (...)
Astonishingly, I wait for thirty-nine minutes and don’t see one person I know. Not one, and no-one knows me. I’m as anonymous as the drivers with their universal name-cards (some surnames I know), except the drivers are better dressed. Since the kids, whatever I wear looks like pyjamas. Coats, shirts, T-shirts, jeans, suits; like slept-in pyjamas. (...)
I hear myself thinking about all the people I know who have let me down by not leaving early on a Tuesday morning for glamorous European destinations. My former colleagues from the insurance office must still be stuck at their desks, like I always said they would be, when I was stuck there too, wasting my time and unable to settle while Ally moved steadily onward, getting her PhD and her first research fellowship at Reading University, her first promotion.
Our more recent grown-up friends, who have serious jobs and who therefore I half expect to be seeing any moment now, tell me that home-making is a perfectly decent occupation for a man, courageous even, yes, manly to stay at home with the kids. These friends of ours are primarily Ally’s friends. I don’t seem to know anyone anymore, and away from the children and the overhead planes, hearing myself think, I hear the thoughts of a whinger. This is not what I had been hoping to hear.
I start crying, not grimacing or sobbing, just big silent tears rolling down my cheeks. I don’t want anyone I know to see me crying, because I’m not the kind of person who cracks up at Heathrow airport some nothing Tuesday morning. I manage our house impeccably, like a business. It’s a serious job. I have spreadsheets to monitor the hoover-bag situation and colour-coded print-outs about the ethical consequences of nappies. I am not myself this morning. I don’t know who I am. | Aerodrom Hitrou je jedno od malobrojnih mesta u Engleskoj gde možete biti sigurni da ćete videti pištolj. Te pištolje nose policajci u košuljama sa kratkim rukavima i crnim neprobojnim prslucima, kao upozorenje teroristima namernim da dignu u vazduh „Taj Rek“. Malo je verovatno da će mi se neposredno obratiti, ali ako se to desi reći ću im istinu. Kazaću zašto sam ovde. Nameravam da se zadržim na aerodromu Hitrou dok ne ugledam nekog poznatog. (…) Na moje iznenađenje, čekam već trideset devet minuta i ne vidim nijednu osobu koju poznajem. Ni jednu jedinu, a niko ne prepoznaje ni mene. Ja sam isto tako bezimen kao i vozači sa svojim univerzalnim karticama sa imenima (neka prezimena su mi poznata), s tom razlikom što su vozači bolje obučeni. Otkada imam decu, šta god da obučem izgleda kao pidžama. Kaputi, košulje, majice, farmerke, odela; sve izgleda kao pidžama u kojoj se spavalo. (…) Čujem sebe kako razmišljam o svim ljudima koje poznajem i koji su me izneverili time što jednog utorka rano ujutru ne putuju na neko od bajnih evropskih odredišta. Moje nekadašnje kolege iz osiguravajućeg zavoda mora da su i dalje zakopane za svojim radnim stolovima, baš kao što sam i govorio da će im se desiti kada sam i sâm bio isto tako zakopan, gubeći vreme i nesposoban da se skrasim, dok je Eli sigurno napredovala, stekla doktorat, dobila prvi posao kao istraživač saradnik na Univerzitetu u Redingu, a zatim i svoje prvo unapređenje. Naši skoriji prijatelji, odrasli ljudi, koji se bave ozbiljnim poslovima i koje bih nekako očekivao da ugledam svakog časa, kažu mi da je domaćički posao sasvim pristojno zanimanje za muškarca, da je hrabro i čak muževno ostati kod kuće sa decom. Ti naši prijatelji su uglavnom Elini prijatelji. Čini se da ja više nikoga ne poznajem, a udaljen od dece i aviona koji nas nadleću, slušajući svoje misli, čujem misli zakerala. To nije ono što sam očekivao da čujem. Počinjem da plačem, bez grimasa ili jecaja, samo mi se krupne suze tiho kotrljaju niz obraze. Ne želim da me iko poznat vidi kako plačem, jer ja nisam od ljudi koji bi doživeli nervni slom na aerodromu Hitrou nekog beznačajnog utorka ujutru. Naše domaćinstvo vodim besprekorno, kao posao. Imam kompjuterske tabele na kojima pratim stanje kese u usisivaču i štampane ispise sa raznobojnim oznakama o etičkim posledicama pelena. Jutros nisam pri sebi. Ne znam ko sam.
|